Psihoterapija nije pravocrtan put prema boljem

Jedna od stvari koje često kažem ljudima na početku psihoterapije jest da napredak rijetko izgleda kao ravna linija prema gore.

Ponekad nakon susreta dođe olakšanje. Nešto što je dugo bilo nejasno napokon dobije ime, osoba bolje razumije sebe ili jednostavno osjeti da je nešto teško prvi put mogla podijeliti s nekim.

Ali ponekad se dogodi upravo suprotno.

Nakon psihoterapijske seanse osoba može neko vrijeme biti tužnija, osjetljivija, umornija ili više razmišljati o temi o kojoj smo razgovarali. Mogu se pojaviti emocije koje su dugo bile potisnute ili pitanja koja prije nisu bila toliko prisutna.

To ne mora značiti da terapija „ne djeluje“.

Ponekad znači da se nešto pokrenulo.

U praksi se, primjerice, zna dogoditi da osoba nakon razgovora o odnosu s roditeljem kaže da joj je na samom susretu bilo lakše, ali da ju je navečer „sve sustiglo“. Počne povezivati neke današnje reakcije s mnogo starijim iskustvima, pojavi se tuga ili ljutnja koju prije nije jasno osjećala. Na sljedećem susretu može doći s dojmom da joj je „bilo gore nego prije terapije“. A zapravo se često prvi put događa da nešto što je dugo bilo prisutno dobiva emocionalni prostor i jasnije značenje.

Kada razgovor ne završava završetkom seanse

Psihoterapijski susret traje određeno vrijeme, ali psihološki proces koji se tijekom njega pokrene ne završava nužno kada osoba izađe iz prostorije ili zatvori Google Meet.

Nekad se određena rečenica vrati nekoliko sati kasnije. Nekad osoba tek idućeg dana shvati zašto ju je neka tema toliko pogodila. Ponekad primijeti obrazac koji je godinama bio prisutan, ali ga prije nije mogla vidjeti.

Često čujem nešto poput: „Tek kad sam došao kući, shvatio sam što sam zapravo rekao.“ Ili: „Cijeli tjedan sam primjećivala kako to radim i prije to uopće nisam vidjela.“

To je jedan od zanimljivijih dijelova terapijskog procesa. Ne mijenja se samo ono o čemu razgovaramo u terapijskoj sobi, nego se postupno mijenja i način na koji osoba promatra sebe u svakodnevnom životu.

I tada neko vrijeme može biti malo teže.

Pa zatim lakše.

Pa se pojavi nova tema i ponovno dođe određena nestabilnost.

Promjena često izgleda upravo tako.

Napredak nije odsutnost teških dana

Ponekad ljudi uspješnost terapije procjenjuju prema vrlo jednostavnom kriteriju:

„Je li mi ovaj tjedan bilo bolje ili lošije?“

Ali meni se često važnijim čine neka druga pitanja.

Razumijem li danas sebe malo bolje? Primjećujem li ranije što mi se događa? Mogu li jasnije prepoznati svoje potrebe? Postavljam li neku granicu koju prije nisam mogao postaviti? Ostajem li kraće zarobljen u istom obrascu?

Netko će, primjerice, i dalje osjetiti snažnu anksioznost prije konflikta s partnerom. Razlika može biti u tome što više ne provede tri dana izbjegavajući razgovor, nego prepozna što osjeća i uspije reći: „Ovo me povrijedilo.“

Druga osoba možda i dalje doživi napadaj panike. Ali prvi put ne pomisli odmah da će „izgubiti kontrolu“, nego prepozna što joj se događa, ostane uz iskustvo i zna da će intenzitet postupno pasti.

Na papiru to može izgledati kao da je problem još uvijek prisutan. Iskustveno, međutim, riječ je o velikoj promjeni.

Psihoterapija ne bi trebala obećavati život bez tuge, straha, ljutnje ili nesigurnosti. Cilj je prije razvijati sposobnost da kroz takva iskustva prolazimo s više razumijevanja sebe, više izbora i manje automatizma.

Ponekad moramo dotaknuti ono što boli

Ako godinama izbjegavamo određenu temu, uspomenu, konflikt ili osjećaj, samo približavanje tome može povećati nelagodu.

To posebno vidim kada osoba počne govoriti o nečemu o čemu je dugo šutjela.

Ponekad netko godinama vrlo racionalno govori o teškom iskustvu: zna što se dogodilo, može ga opisati, ali kao da emocionalno ostaje nekoliko koraka udaljen od njega. Kada se tijekom terapije prvi put pojavi stvarna tuga, strah ili ljutnja, osoba se može iznenaditi: „Mislio sam da sam to već riješio.“

Ali razumjeti nešto i emocionalno proraditi nešto nisu uvijek ista stvar.

U takvim trenucima ne mislim da je cilj „što prije proći kroz bol“.

Važno mi je da tempo bude podnošljiv i da osoba u procesu ne ostane sama s onime što se otvorilo.

Dobra psihoterapija nije forsiranje. Ona uključuje i približavanje teškim iskustvima i mogućnost da se od njih na trenutak odmaknemo kada je to potrebno.

„Bilo mi je bolje, a sada sam opet lošije.“

Ovu rečenicu u psihoterapiji nije neobično čuti.

Nerijetko se dogodi da osoba nekoliko tjedana osjeća značajan napredak, a onda se pojavi stres na poslu, konflikt u odnosu, gubitak, neprospavana noć ili neki stari okidač i dio simptoma se vrati.

Tada se lako pojavi misao: „Vratio sam se na početak.“

Ali kada zajedno pogledamo što se zapravo dogodilo, često vidimo da nije isto kao prije.

Simptom se možda vratio, ali osoba ga je ranije prepoznala.

Možda nije reagirala jednako impulzivno.

Možda je potražila podršku.

Možda je prvi put sebi rekla da ono što osjeća ima smisla.

Možda joj je za oporavak trebalo dva dana umjesto dva tjedna.

To nije povratak na početak.

To je ista životna situacija s nešto više unutarnjih resursa.

Ponekad terapija mijenja stvari koje u početku uopće nismo došli mijenjati

Još je jedna stvar zanimljiva u praksi.

Osoba može doći zbog anksioznosti, a tijekom terapije početi primjećivati da godinama govori „da“ kada zapravo želi reći „ne“.

Netko dođe jer se osjeća iscrpljeno, a postupno shvati da gotovo nikada ne traži pomoć.

Netko želi „više samopouzdanja“, a s vremenom otkriva da cijeli život pokušava zaslužiti prihvaćanje drugih.

Tada simptomi prestaju biti samo nešto što trebamo ukloniti. Oni ponekad postaju važna informacija o tome kako osoba živi, što joj nedostaje ili što predugo nosi sama.

S vremenom se mijenja smjer, ne nužno svaki trenutak

Kada bih psihoterapijski proces morao prikazati jednom linijom, ona ne bi stalno išla prema gore.

Imala bi uspone i padove.

Ponekad bi nakon seanse kratko išla prema dolje. Zatim prema gore. Zatim bi ponovno oscilirala.

Ali ono što želimo vidjeti kroz dulje vrijeme jest promjena općeg smjera.

Više razumijevanja.

Više prostora između osjećaja i reakcije.

Više mogućnosti izbora.

Više kontakta sa sobom i drugima.

I postupno - više stabilnosti.

Važno je pritom razlikovati prolaznu emocionalnu aktivaciju od ozbiljnijeg i dugotrajnog pogoršanja. Ako nakon terapijskih susreta teškoće postaju izrazito intenzivne, dugo traju ili značajno narušavaju svakodnevno funkcioniranje, važno je o tome otvoreno razgovarati s terapeutom. Ponekad je potrebno usporiti, promijeniti način rada ili više vremena posvetiti stabilizaciji prije nego što se nastavi s težim temama.

Psihoterapija nije natjecanje u tome koliko brzo možemo postati „dobro“.

U svom radu često upravo male promjene smatram posebno važnima: osoba koja prvi put kaže da joj nešto ne odgovara; osoba koja zastane prije nego što reagira; netko tko prvi put prepozna vlastitu potrebu bez osjećaja krivnje; netko tko nakon godina samokritike uspije prema sebi biti samo malo blaži.

Izvana to mogu izgledati kao mali koraci.

Za osobu koja ih čini često nisu mali.

Napredak nije uvijek pravocrtan. Ponekad bude bolje, ponekad ponovno teže. Ali jedno teže poslijepodne, tjedan ili razdoblje ne govori nam cijelu priču. Ponekad tek kada pogledamo malo dalje unatrag možemo vidjeti koliko se toga zapravo promijenilo.